Gologuzan

Bajke koje su se generacijama čitale na području brdovitog Balkana ledile su krv u žilama djeci. Smišljene su da svakoj priči daju zastrašujuće naravoučenije.
Današnji čitatelj želi čitati „moderno“ štivo gdje nema zastrašujućih događanja i gdje je sve zaista kao u bajci.Slijedeći te motive nastala je i moderna bajka „Čarobnjak iz CrOza“, koja na jedan „pitak“ način dočarava svu ljepotu življenja u toj divnoj zemlji. Svako poglavlje ove istinske bajke je čudesno i zabavno, a isključuje ono zastrašujuće.
Uzbudljiva priča o djevojčici Jaci počinje jedne olujne noći u Radio Zagrebu. Tu radijsku kuću u kojoj je potražila zaklon, snažan je ratni uragan podigao u zrak. Nakon uzbudljivog leta, kuća pada u nepoznatu zemlju, nastanjenu mnogim neobičnim bićima..

Jaca će se u početku poželjeti vratiti kući, a jedini koji je od tog može odgovoriti je veliki Čarobnjak CrOz. On živi u čarobnoj zgradi Vlade. Na svome putu do tamo, Jaci uz zbirku ljubavne poezije, prave društvo Strašilo Darko, Limeni Damir i Lav Ivan (čitaj „međed“), koji i sami trebaju velikog čarobnjaka.
"Zašto želiš otići iz ove prelijepe zemlje i vratiti se u to sivilo koje nazivaš domom? Ja to ne razumijem“-reče Limeni Damir.
„Naravno da ne razumiješ kad nemaš mozga“ - odgovori djevojčica Jaca.
„Mi, ljudi s osjećajima od krvi i mesa, radije živimo u rodnom kraju, ma kako da je sumoran i siv, nego u nekoj drugoj zemlji, koliko god da je divna. Nigdje nije lijepo kao u zavičaju“!- demagoški će Jaca s punim očima suza.

Strašilo Darko uzdahnu sjetivši se napuštenih ličkih pašnjaka i zavijanja vukova : „Da, ni ja to ne mogu razumjeti“ - reče on Jaci.
"Kada bih ugledao nekog radnika koji radi kao mrav i koji s mukom preživljava, preskočio bih ga da ga ne zgazim“- s ponosom će Limeni Damir.
Limeni „tvrtkosječa“ je vrlo dobro znao da nema srca i stoga nije bio ni svjestan koliko je znao biti svirep i neljubazan.
„Lako je vama, vi imate srce i savjest koje vam pomažu da ne griješite, ali ja ih nemam i zato moram dobro paziti“ - objasnio je.
No u međuvremenu u CrOzu , na sveopću žalost podanika, desile su se velike promjene.Čarobnjak je nakon „hitroreza“, napravio „hitrobijeg“ i uz „malo vitra“ u leđa napustio CrOz, ali iskreno ne baš skroz.

No iza sebe je ostavio poruku da u priči o "Čarobnjaku iz CrOza", put je zapravo putovanje bez cilja.
Kako je, kamo god put vodio, on je zapravo samom sebi svrha.

Ova čudesna priča napisana je ne samo za zabavu djece.
Ona im, osim priče o „prijateljstvima i poznanstvima“ unutar CrOza, daje i jednu vrijednu pouku.
Djeca trebaju znati svladati svoje strahove iako njihovi roditelji nisu u stanju svladati vlastite. Također priča govori da „oni“, s „druge strane“ također mogu osjećati strah i da je to sasvim normalno.

Što se zapravo dešava u čarobnoj zemlji CrOz-u nakon odlaska velikog „Čarobnjaka“ objašnjeno jezikom „odraslih“.
Bivši prvi „Čarobnjak“ sa svojim gradonačelnicima,načelnicima i donačelnicima koji su izgubili na prošlim izborima,a još uredno primaju plaće za svoj nerad, pluta bez cilja kao kakva naftna mrlja nošena strujom.
Tamo gdje „zapnu“ izazvat će katastrofu širokih razmjera.
Pitamo se kako zaposliti „Alibabu i njegove razbojnike“ kad nitko od njih ne zna raditi nešto konkretno, nešto što svaki mali obični čovjek radi ustajući rano ujutro i vračajući se kasno u noć.
No,svaki dan izlaze afere na vidjelo,doduše, nove afere još nisu došle na red,ovo su tek one stare koje su „strpljivo čekale“, te „sramežljivo „skrivale od očiju javnosti .
Javnost „CrOza“ je naviknuta na afere kao žena koju konstantno zlostavlja muž. U početku je to trauma, ali s vremenom se navikne, pa tako ako je jednog dana onako pijan ne „zbuba štosom“ ona jednostavno pomisli da ju je prestao voliti, pa joj je neugodno i osjeća grižnju savjesti.
Govore da se „Čarobnjak CrOz“ povukao zbog toga što je HIV pozitivan, zaboga ljudi, Drivek ne može biti pozitivac čak ni sa HIV –om, on je blago rečeno totalni negativac. Drivek, Jaca, „ekipa“ iz Vlade egzistiraju kao tumor na „nezgodnom mjestu“, ako ga odstraniš dovodiš u opasnost da ugroziš cijeli organizam. Ovako ga jednostavno pustiš da egzistira u nekakvoj nakaradnoj simbiozi.To bi se na brdovitom Balkanu čak moglo nazvati i demokracijom.
Neki bi rekli:“Pa što i to je za ljude“. No međutim ne smijemo zaboraviti ljudi su različiti.

Od stoljeća sedmog,uvijek nam je netko kriv, gazi nas po jajima, šikanira, nipodaštava.
Ne razumiju “dušmani“ valjda našu genijalnost, osjećaj za poslovanjem, razvitkom, samostalnošću.
Krivi su Rimljani, Turci, Austrougari, Jugoslaveni, kako oni od „kralja“, tako bogami i oni Titovi.
Nikako nisu krivi, bivši šibicari i harmonikaši, političari sumnjiva morala,“neuki emigranti“
, tajkuni, partijaši, bivši propali „komesari“, nesposobnjakovići i hoštapleri.
Nisu oni krivi što se sve „raspopilo“ i pokralo.
Nisu oni krivi što je država nalik jeftinom kineskom dućanu. “Sve po jednu kunu „rajo“još malo pa nestalo“!
Naši političari, ponašaju se kao bogata kleptomanka u robnoj kući.
Ona krade ne zato što nema, nego jednostavno krade što je tako naučila, to joj je „image“,
životni stil, ukratko bolest.
Ne kradu samo domaći lopovi, čak uvozimo i iz inozemstva „rasna grla“ da im pripomognu krasti.
Kradu svi od reda“strikan“, “barba“, “rođo“, “netjak“, “kum“…

Na graničnim prelazima pri ulazu u našu nam državicu treba hitno postaviti shopping kolica, kao u „Keruma“,“Todorića“,“Peveca“, da lopovi ne nose na rukama pokradeno.
Nedo bog da dobiju „kilu“,što ćemo tek onda s njima. Mo'š mislit odvedemo ih na operaciju
kod Milinovićevih „mesara“, kad tamo komplikacija i ostanu bez noge, nedo bog bez glave.
Što bi tek s njima da nam onako „bezglavo“ počnu “bauljati“ po ministarstvima, kad i ovako
sa onolikim “glavurdama“ pa ne znaju gdje će.
Nekad je vrijedila parola:“Ništa nas ne smije iznenaditi“, a sad došlo do toga :“Ništa nas više
ne može iznenaditi“.
U prošlom sustavu nije se znalo ni tko pije ni tko plaća. Danas se točno zna tko „loče“,
a tko „grca“ u dugovima. Ovo je vrhunski sofisticirano parazitsko društvo.
Sve ima svoju cijenu, onako istaknutu javno kao u velikim shopping centrima. Cijenu imaju
ispiti na fakultetima, cijena je istaknuta ako se odlučite na kupovinu radnog mjesta, cijenu ima
fotelja u političkoj stranci ili recimo fotelja manager-skog mjesta, cijena sindikalnog vođe,
cijena glasačkog tijela, cijena je stavljena na uvid i kod liječnika, tehničkim pregledima također
(ako slučajno dođete sa neispravnim automobilom koji radi kao parna lokomotiva) - i to ima svoju cijenu.
Sve je do zadnjih sitnica je razrađeno, kao kod pčelinjih zajednica, samo ovdje se očito radi o debelim i lijenim trutovima.
Imamo državu gdje je jedino cijena ljudskog života na stalnoj rasprodaji i manja je od par
kvadrata suhe trave sa kornata, manja od par litara potrošenog “retardanta“na željezničkim
tračnicama, manja od par minuta “ubijanja dosade“ uličnih maloljetnih delikvenata.

Dnevnici iz dana u dan postaju „crne kronike“. Ukinut će “Big brother“, komentira gledateljstvo.
Ali što nas briga kad imamo HEP i HŽ , dođu nešto slično kao Big brother, nešto kao mix Gotovčevih,
Dikanovih i španjolskih televizijskih trakavica. Prosječan gledatelj gleda, nekako više bulji s nevjericom i s nestrpljenjem iščekujući novu gadost, podlost, lopovluk i kurvaluk. Prosječan stanovnik ove nekad nam
lijepe naše ne može živjeti bez tuđeg bezobrazluka, nekako se ne snalazi, ubija ga čekanje, pa panično
počne kopati po kontejnerima, postaje nervozan i suicidan.
Ovo je država kakve nema na planeti pa i šire.
Ovo je država u kojoj je sve moguće. Tokar može biti direktor HEP-a, ali pod uvjetom da ne dolazi na posao, “netjak“direktor HŽ-a, Milinović, Šuker i njima slični “međedi“, ministri.
Predsjednik vlade nestane preko noći i kaže: “Nema me“. Kao malo dijete kad u igri skrivača pokrije lice rukicama, da ga odrasli ne vide.
Ne, ne radi se o simpatičnoj gesti, sad već bivšeg prvog čovjeka vlade, već o poltronstvu glasačkog
mu i “partijskog“ tijela, koje uporno pravi budalu od sebe da bi se dodvorilo.
Zakoni se donose i mijenjaju kao da im je to jedina svrha. U “omraženoj“ EU i sličnim zemljama zapadnog “zatucanog“ svijeta, zakoni se donose,gle čuda, da bi se poštivali, primjenjivali, a kod nas da bi se mijenjali.
Sve je to ne bitno!
Nebitna je budućnost djece koja se rađaju sa poteškim utegom duga oko vrata, kojeg im je “igrom slučaja“
montirala “politička mafija“, da jednog dana istina ne ispliva na vidjelo.
No nakon svega, bitno je samo da napokon imamo Hrvatsku.
Hrvatsku - gdje je hrvatska glava duboko u “HRVATSKOJ“ guzici!!!
Pitam se samo tko upali svijetlo nakon toliko godina tame, pa nas pokuša “prosvijetliti“, kad nam je
“mentalka“ očito programirana isključivo za tu istu tamu, pa makar ona bila i od vlastitog nam “dupeta“.